NASTANAK. Godine 1882, pred samu njegovu smrt, Manea je francuska vlada odlikovala
Legijom časti. Četiri godine kasnije priredili su impresionisti, koji
su od 1874. izlagali zajedno, svoju poslednju grupnu izložbu. Ta dva
događaja označavaju prekretnicu - impresionizam je bio stekao široko
priznanje i među umetnicima i u javnosti, ali to je bio dokaz da on
nije više bio pokret koji krči nove puteve.
Budućnost je sada pripala postimpresionistima. Doslovno uzeto, ova bezbojna
oznaka pristaje uz sve značajnije slikare posle 1880. godine. U
određenom smislu, ona označava jednu grupu umetnika koji su prošli kroz
impresionističku fazu, ali ih ograničenja tog stila nisu zadovoljila,
te su ga prevazišli u raznim pravcima. Pošto nisu imali zajednički
cilj, teško je za njih naći izraz koji bi ih bolje opisao nego što je
impresionizam. U svakom slučaju, oni nisu bili" antiimpresionisti".
Zapravo,
izraz postimpresionizam je prvi upotrebio britanski kritičar umetnosti
Rodžer Fraj 1914. godine i upotrebljavao ga je da bi opisao razvoj
evropskog slikarstva koje je usledilo nakon Klod Monea. Jedan od prvih
kritičara slikarstva koji se posvetio problematici nastanka moderne je
Džon Rivold. On je ovaj period definisao između 1886. i 1892. godine u
svom delu "Postimpresionizam: Od Van Goga do Gogena" koje je izdato
1956. godine. Rivold je ovo delo smatrao nastavkom svog dela "Istorija
impresionizma" koje je izdato 1946. godine. Takođe je istakao da će
naredno izdanje biti posvećeno drugoj polovini postimpresionističkog
perioda i njega je nazvao "Postimpresionizam: Od Gogena do Matisa". Ovo
delo je trebalo da pokrije sve ostale slikarske pravce koji su
proizašli iz impresionizma krajem XIX i početkom XX veka.
Nikako ne težeći da unište dejstvo "Maneove revolucije", oni su želeli da je i
dalje razvijaju; postimpresionizam je u suštini jedan upravo pozniji
stupanj, i to veoma značajan, onog razvoja koji je započeo oko 1860.
godine slikama kao što je Maneov "Doručak na travi". Iako je danas
gotovo opšteprihvaćeno gledište da je postimpresionizam nastao 1886.
godine, oko završetka egzistencije ovog pokreta danas nema jedinstvenog
gledišta u literaturi.
KARAKTERISTIKE.
Kako postimpresionizam predstavlja nastavak impresionizma i napuštanje
njegovih ograničenja, u okviru njega ne postoje jasni obrasci i pravila
koja su koristili slikari ovog pravca, pa samim tim ne postoji
jedinstvo ovog pokreta. Međutim, analizirajući slikarstvo značajnih
predstavnika postimpresionizma istorija modernog slikarstva ipak uočava
neke zajedničke tendencije u korišćenju tehnika i tema među njima. Kao
i impresionisti, postimpresionisti koriste jarke boje, debeli sloj
boje, jasne poteze i stvarni život kao temu svojih slika. Međutim, za
razliku od impresionista više su skloni naglašavanju geometrijskih
oblika, izobličenju formi radi postizanja ekspresivnog efekta i da
koriste neprirodne boje. Takođe, postimpresionisti nisu bili zadovoljni
trivijalnošću tema i nedostatkom struktura u impresionističkim slikama,
ali su ih svi važniji predstavnici ovog pokreta prevazilazili na svoj
način.
Kao
što tehnike slikanja i motivi njihovih slika nisu jedinstveni, tako i
njihovi umetnički ciljevi nisu jedinstveni. Međutim, možemo reći da su
im glavni zajednički ciljevi povratak strukturnoj organizaciji
pikturalne forme, naglašavanje dekorativneorganizacije kompozicije u
cilju celokupnog jedinstva i više-manje svesno preterivanje izgleda
prirode radi prezentacije emocionalnog odnosa prema modelu.
Iako su često pravili zajedničke izložbe, postimpresionisti nisu bili
jedinstven pokret. Svoja dela su stvarali u različitim geografskim
oblastima i u različitim stilskim kategorijama, kao što su fovizam i
kubizam.
PODELA.
Postimpresionisti su reagovali na impresionizam u dva glavna smera:
prvi smer možemo okarakterisati kao Sezanovo slikarstvo u kome je
izražena težnja za konstruktivnijom i racionalnijom umetnošću; drugi
smer postimpresionizma odlikuje odlučujući subjektivan i
ekspresionistički izraz.
Legijom časti. Četiri godine kasnije priredili su impresionisti, koji
su od 1874. izlagali zajedno, svoju poslednju grupnu izložbu. Ta dva
događaja označavaju prekretnicu - impresionizam je bio stekao široko
priznanje i među umetnicima i u javnosti, ali to je bio dokaz da on
nije više bio pokret koji krči nove puteve.
Budućnost je sada pripala postimpresionistima. Doslovno uzeto, ova bezbojna
oznaka pristaje uz sve značajnije slikare posle 1880. godine. U
određenom smislu, ona označava jednu grupu umetnika koji su prošli kroz
impresionističku fazu, ali ih ograničenja tog stila nisu zadovoljila,
te su ga prevazišli u raznim pravcima. Pošto nisu imali zajednički
cilj, teško je za njih naći izraz koji bi ih bolje opisao nego što je
impresionizam. U svakom slučaju, oni nisu bili" antiimpresionisti".
Zapravo,
izraz postimpresionizam je prvi upotrebio britanski kritičar umetnosti
Rodžer Fraj 1914. godine i upotrebljavao ga je da bi opisao razvoj
evropskog slikarstva koje je usledilo nakon Klod Monea. Jedan od prvih
kritičara slikarstva koji se posvetio problematici nastanka moderne je
Džon Rivold. On je ovaj period definisao između 1886. i 1892. godine u
svom delu "Postimpresionizam: Od Van Goga do Gogena" koje je izdato
1956. godine. Rivold je ovo delo smatrao nastavkom svog dela "Istorija
impresionizma" koje je izdato 1946. godine. Takođe je istakao da će
naredno izdanje biti posvećeno drugoj polovini postimpresionističkog
perioda i njega je nazvao "Postimpresionizam: Od Gogena do Matisa". Ovo
delo je trebalo da pokrije sve ostale slikarske pravce koji su
proizašli iz impresionizma krajem XIX i početkom XX veka.
Nikako ne težeći da unište dejstvo "Maneove revolucije", oni su želeli da je i
dalje razvijaju; postimpresionizam je u suštini jedan upravo pozniji
stupanj, i to veoma značajan, onog razvoja koji je započeo oko 1860.
godine slikama kao što je Maneov "Doručak na travi". Iako je danas
gotovo opšteprihvaćeno gledište da je postimpresionizam nastao 1886.
godine, oko završetka egzistencije ovog pokreta danas nema jedinstvenog
gledišta u literaturi.
KARAKTERISTIKE.
Kako postimpresionizam predstavlja nastavak impresionizma i napuštanje
njegovih ograničenja, u okviru njega ne postoje jasni obrasci i pravila
koja su koristili slikari ovog pravca, pa samim tim ne postoji
jedinstvo ovog pokreta. Međutim, analizirajući slikarstvo značajnih
predstavnika postimpresionizma istorija modernog slikarstva ipak uočava
neke zajedničke tendencije u korišćenju tehnika i tema među njima. Kao
i impresionisti, postimpresionisti koriste jarke boje, debeli sloj
boje, jasne poteze i stvarni život kao temu svojih slika. Međutim, za
razliku od impresionista više su skloni naglašavanju geometrijskih
oblika, izobličenju formi radi postizanja ekspresivnog efekta i da
koriste neprirodne boje. Takođe, postimpresionisti nisu bili zadovoljni
trivijalnošću tema i nedostatkom struktura u impresionističkim slikama,
ali su ih svi važniji predstavnici ovog pokreta prevazilazili na svoj
način.
Kao
što tehnike slikanja i motivi njihovih slika nisu jedinstveni, tako i
njihovi umetnički ciljevi nisu jedinstveni. Međutim, možemo reći da su
im glavni zajednički ciljevi povratak strukturnoj organizaciji
pikturalne forme, naglašavanje dekorativneorganizacije kompozicije u
cilju celokupnog jedinstva i više-manje svesno preterivanje izgleda
prirode radi prezentacije emocionalnog odnosa prema modelu.
Iako su često pravili zajedničke izložbe, postimpresionisti nisu bili
jedinstven pokret. Svoja dela su stvarali u različitim geografskim
oblastima i u različitim stilskim kategorijama, kao što su fovizam i
kubizam.
PODELA.
Postimpresionisti su reagovali na impresionizam u dva glavna smera:
prvi smer možemo okarakterisati kao Sezanovo slikarstvo u kome je
izražena težnja za konstruktivnijom i racionalnijom umetnošću; drugi
smer postimpresionizma odlikuje odlučujući subjektivan i
ekspresionistički izraz.
Нема коментара:
Постави коментар