Likovna umjetnost
Ekspresionizam se u slikarstvu primarno javlja u germanskim zemljama (Njemačka i Austrija), kao specifičan pravac, da bi se kasnije, u nekakvim blažim varijacijama, javio i uFrancuskoj. Kao poseban umjetnički pokret, njemačko ekspresionističko slikarstvo ranih 1900-ih razvija reakciju na inertne akademske standarde prethodnog stoljeća. Odbija slikoviti naturalizam da bi pokazao izravnost emocionalne ekspresije karakterizirane debelim iskrivljenim formama i napadnim bojama. Iako nastaje tek oko 1905., izvori ekspresionizma mogu se pronaći u slikarstvu Vincenta van Gogha (koji je utjecao na francuske ekspresioniste), Paula Gauguina i Henrija de Toulouse-Lautreca.
Začetnikom ekspresionističkog slikarstva smatra se Edvard Munch, norveški slikar koji je u svojim djelima prvi počeo primijenjivati elemente ekspresionizma. Njegove slike Strah iKrik prvi su relevantni primjeri pesimistične ekspresije unutrašnjeg stanja koja će obilježiti ekspresionizam. Krik u svojoj izvornoj, koloriranoj verziji, nastaje već 1893. (dakle, 12 godina prije utemeljenja prve ekspresionističke skupine!), a Strah 1894.. Kasnije, točnije 1895., izradio je crno-bijelu verziju Krika uz obrazloženje da jedino bezbojnost doista može iznijeti pravo značenje krika.
Prva prava ekspresionistička skupina, "Die Brücke" (Most), nastaje u Dresdenu 1905. god. Njihov manifest ističe važnost emocionalnog doživljaja kao testa moralnih i umjetničkih vrijednosti, a vrlo važan oslonac njihovom slikarstvo bio je pejsaž. Najprominentniji članovi skupine bili su Ernst Ludwig Kirchner, Emil Nolde, Max Pechstein i Karl Schmidt-Rotluff. Skupina je poticaj crpila od francuskih fovista, kao i Paula Gauguina, Vincenta van Gogha, Henrija de Toulouse-Lautreca i Edvarda Muncha.
Druga ekspresionistička grupa, "Der Blaue Reiter" (Plavi jahač) osnovana je u Münchenu1911. godine. Ime su dobili po istoimenoj slici Vasilija Kandinskog, ruskog slikara koji je emigrirao u Njemačku, koji s Franzom Marcom formulira estetske vrijednosti grupe. Iste godine kad i osniva skupinu, Kandinski, koji je bio vrsni teoretičar, kasnij profesor naBauhausu, a ekspresionist je bio samo u ranoj fazi, izdaje svoj rad naslovljen O duhovnome u umjetnosti u kojem iznosti načela skupine, čija se estetika bazirala na traženju duhovnoga u umjetnosti, čime se razlikuju od skupine Die Brücke. Izuzev Kandinskog i Marca, u skupini djeluju i August Macke, Alexej von Jawlensky te Paul Klee, u ranijoj fazi stvaralaštva.
Iako manje poznata, nimalo manje značajna je i skupina "Neue Sachlichkeit" (Nova objektivnost) koja se razvila tijekom 1920-ih. Bila je to skupina koja je možda najbolje oslikala ratni i socijalni ekspresionizam, a ključne osobe koje se vežu uz rad skupine suGeorge Grosz, njemački slikar značajan po svojim slikama koje oštro kritiziraju društvo i bezličnost, kao i otuđenost suvremenog čovjeka, i Otto Dix, čiji su slikoviti prikazi vješti prikazi ogorčenja prouzrokovanog ratnim terorom. Zanimljivo je kako su sve tri skupine s djelovanjem prestale 1933., kada ih Hitlerov NSDAP proglašava izopačenom umjetnošću.
Germanskom ekspresionističkom krugu pripadaju još i njemački slikari Max Beckmann i Paula Modersohn-Becker, kao i austrijski slikariOskar Kokoschka i Egon Schiele, specifični po svom slikarskom izrazu. Kokoschkin stil vjerno je prikazao gusto namazane boje i debele slojeve istih, što je bila znakovita odlika ekspresionističkog slikarstva, uz određenu dozu mašte, dok je Schieleov stil prepun nakaradnih i deformiranih prikaza (načelno su to bili ekspresionistički portreti) preko kojih autor izražava svoje ogorčenje.
Francuski su ekspresionisti u svom izrazu bili znatno umjereniji i nisu imali nekakvu specifičnu grupnu homogenost već su djelovali neovisno, a elemente njihovog slikarstva slijedili su i brojni strani slikari koji su se okupljali u Parizu, tadašnjem kulturnom središtu. Georges Rouault značajan je po svojim deformiranim i unakaženim prikazima punih bunta koje je prenosio i na religijske (Izbičevani Krist), ali i na svjetovne teme u kojima je prikazivao likove s dna društvene ljestvice (prostitutke, ulične artiste, ...). Pod okriljem francuske, djeluje i belgijsko-britanski slikar James Ensor. Njegov ekspresionizam bazirao se na prikazivanju nakaradnoga i gortesknoga, lica koja izazivaju jezu pri samom pogledu. Isprva je bio jedan od sljedbenika Paula Gauguina, a kasnije se afirmirao kao ekspresionist. Bjeloruski Židov s radom u Parizu bio je Chaïm Soutine, značajan po svojim portretima i slikama koje se bave egzistencijalnom tematikom i stilom koji je bio iznimno sličan onome Amedea Modiglianija. Modigliani je bio Talijan na radu u Parizu, specifičnog slikarskog izraza bliskog ekspresionizmu, ali još bližeg primitivizmu. Proslavio se svojim portretima koji prikazuju izdužene likove pune emocija i melankonije, najčešće odsutnih pogleda i atipične, ali očaravajuće ljepote (sličnost sa Soutineom). Posebna figura francuskog ekspresionizma, također bjeloruski Židov, bio je iMarc Chagall. Iako je u prvoj fazi bio prokubist, a u posljednoj nadrealist, važna okosnica njegovog slikarstva njegove su ekspresionističke slike koje obiluju korištenjem boja (snažne simbolike), ali i specifičnim prikazima sela, koje je bilo njegov vječni motiv.
Apstraktni ekspresionizam
Apstraktni ekspresionizam je kolektivno ime za grupu umjetnika u New Yorku koji su radili strasno emocionalne slike karakterizirane vrlo debelim nanosima boje i mase. Ovaj naziv je upotrijebio 1929. godine Alfred H. Barr Jr., osnivač muzeja moderne umjetnosti. Predstavlja kombinaciju apstraktne umjesnosti Vasilija Kandinskog i ekspresionističkih načela, a poznatim ga je učinio Jackson Pollock, a uz njega i Franz Kline, Mark Rhotko i Willem de Kooning. Bilo je to slikarstvo izrazite dinamike čija je posebnost bila korištenje cjelokupnih tjelesnih pokreta za prikazivanje slikarske teme.
Нема коментара:
Постави коментар